Odluka Novaka Đokovića da preskoči Masters u Monte Karlu izazvala je dosta pažnje u svetu tenisa, ali kada se sagledaju sve okolnosti, ona ima i te kako smisla. Pre svega, reč je o turniru na kojem srpski teniser tradicionalno nema imperativ rezultata u ovom delu karijere.
Prvi masters na šljaci je prethodnih godina uglavnom donosio rane eliminacije za Đokovića. Od 2019. godine, često je ispadao u drugom, eventualno trećem kolu, i to od igrača poput Alehandra Tabila i Dena Evansa. Iako je 2024. godine stigao do polufinala, to je bio izuzetak u nizu ranih ispadanja.
Monte Karlo dolazi na samom početku sezone na šljaci, a Đoković je već više puta pokazao da mu je potrebno nešto više vremena da "uhvati ritam"na ovoj podlozi.
Poznato je da voli da nabaci nekoliko dodatnih kilograma mišića kako bi lakše podneo ogromne napore koji ga očekuju.
Situacija na ATP listi dodatno olakšava ovu odluku. Novak nema veliki broj bodova za odbranu u Monte Karlu, tek 10. U praksi, Đoković može da izgubi četvrtu poziciju samo u vrlo specifičnim okolnostima – ako Feliks Ože-Alijasim ili Tejlor Fric osvoje titulu. Međutim, nijedan od njih dvojice nikada nije osvojio masters na šljaci, što rizik čini minimalnim.
Zato odluka deluje više kao strateški potez nego kao iznuđeni izostanak. U španskim medijima već se pojavljuju tvrdnje da će Đoković igrati u Madridu, ali je to upitno, s obzirom na to da je prošle godine poručio da je verovatno poslednji put igrao u španskoj prestonici.
Novak je i ranije birao selektivniji pristup sezoni na šljaci, često preskačući pojedine turnire kako bi tempirao formu za Rim i, pre svega, Rolan Garos. Važan detalj je i to da Đoković praktično nema šta da brani sve do Ženeve, gde brani 250 bodova. To mu daje dodatnu slobodu u planiranju – može da bira gde će igrati bez pritiska bodova i bez potrebe da "juri" formu prerano.
Zbog svega toga, preskakanje Monte Karla ne treba posmatrati kao problem, već kao deo pažljivo osmišljenog plana. Đoković jasno pokazuje da mu je fokus na najvećim turnirima, a sezona na šljaci se, za njega, i dalje meri isključivo kroz Rolan Garos.
